Remi Ordan, Francuz koji je karijeru započeo u opkoljenom Sarajevu
RATNI REPORTERI Ne pokušavaš se zaštititi od strašnih priča, ideš da ih tražiš
Objavljeno: 30. 11. 2014 – 21:24
Prvi WARM festival održan u Sarajevu okupio je ove godine reportere koji su izvještavali iz ratnih područja, umjetnike, istraživače i aktiviste koji se bave savremenim konfliktom. Remi Ordan (Remy Ourdan), direktor Fondacije WARM, istaknuo je kako će se Festival održavati svake godine i biti korak ka centru, koji uskoro planira da otvori u Sarajevu.
Pripreme za prvi svjetski centar za ratno izvještavanje i ratnu umjetnost uveliko su u toku, a upravo je to jedan od povoda za Remijev nedavni dolazak u Sarajevo, u kojem je započela njegova profesionalna reporterska karijera.
Ovaj Francuz karijeru ratnog reportera započeo je sasvim slučajno 1992. u opkoljenom Sarajevu kao dopisnik pariskog “La Mondea”. Kao 23-godišnjak, došao je u bh. prijestonicu ne sluteći da će u njoj ostati do kraja rata, a danas ističe da će u Sarajevo dolaziti do kraja života.
Velika strast
– One noći kada sam stigao u Sarajevo, postao sam “freelencer”. Bio je početak rata i došao sam da vidim kakva je situacija. Nisam ni sanjao da ću se zadržati cijeli rat, a posebno da će ovo biti grad u koji ću se vrlo često i vrlo rado vraćati. Želio sam doći i vidjeti, jer je rat ponovo došao u Evropu. Dolazim iz zemlje iz koje se promovirao mir, a vi ste željeli mir. Bio sam jedan znatiželjni mladić. Nisam želio čitati o stradanjima, želio sam to vidjeti svojim očima. Ali, nisam znao da imam toliku strast za novinarstvom. Nisam znao da ću doživjeti toliku strast za Sarajevom. Nakon nekoliko sati, shvatio sam da mogu živjeti u tome. Niko to ne voli, ali mogao bih živjeti u ratu, ne ometa me toliko, naravno, izuzimajući patnju naroda – kaže Ordan.
Nije razmišljao o posljedicama, jednostavo, ostao je. Donio je odluku da ostaje do kraja, koliko god trajalo.
– Postao sam reporter. Pisao sam priče. Moja prva priča nastala je o objektu u kojem se trenutno nalazimo. Hotel “Europa” je gorio. Nekoliko puta je granatiran, a u blizini je bilo sklonište. Mi, reporteri, bili smo na stražnjim vratima kod džamije, jer je naprijed bilo sve zablokirano. Granate su padale svugdje oko nas. Sve je gorjelo. Ljudi su bježali, izlazili na razne načine. Pokušavali su spasiti svoj život. Bilo je, zaista, impresivno i užasavajuće u isto vrijeme. To je bio moj prvi radni dan – prisjeća se Francuz.
Sjeća se svih svojih priča, strahota koje su proživljavali građani Sarajeva. Ali, ne kaje se zbog svog izbora. Sarajevo je postalo njegova životna priča, ne samo profesionalna.
– Mogao si ti tražiti pozitivne priče koliko si htio, ali svijet su zanimale grozote koje su se dešavale ovdje. Uvijek ideš za najgorom pričom, jer će ona imati odjeka. Najveća stradanja, posjeta bolnicama, prva linija…. Ne pokušavaš se zaštititi od strašnih priča, ideš ih tražiti. To je jedini način da ispričaš priču i pokriješ rat. Jedino, kada je miran dan, onda tražiš neku lijepu priču. Ideš na vjenčanja, na kafu sa prijateljima, u kino ili u Kamerni. Ali, onda dođe nasilje i skačeš u to – prepričava Ordan.
Drugi dom
Onog dana kada je odlučio da dođe u Sarajevo, nikome ništa nije govorio. Vozom je iz Pariza stigao u Zagreb, potom autobusom u Split, a onda se snalazio.
– Nisam imao ni nešto novca, osim malo da preživim. Prvo sam živio u “Holiday Innu”, gdje je bilo 90 posto novinara. Nije bilo kompjutera i mobitela, kao što vi danas, omladino, imate. Nisam mogao nazvati kolegu da pitam gdje je i šta je nego kada se okupimo svi, onda dobijamo pravu sliku rata. Jer, ako si bio na Bistriku, ne znaš šta se dešavalo na Alipašinom Polju. Tokom rata stigao je i veliki satelitski telefon, ali je bio ogroman i veoma skup. Imale su ga samo velike kompanije poput AP-a, BBC-ja, CNN-a. Išli smo do njih i čekali da objavimo nešto. Nakon toga, umorio sam se biti s njima pa sam se preselio u grad. Bio sam bliži ljudima. Osjećao sam grad. Bio sam dio svakodnevice iako sam stranac. Osim toga, nabavio sam i prvi idividualni i dosta jeftiniji telefon. To je bio još jedan od razloga zašto sam se osamostalio – ističe Remi.
Danas, nakon toliko godina, Sarajevo je njegov drugi dom. Iako zna da je u Bosni i Hercegovini situacija i više nego teška, sretan je što može doživjeti sve čari ovog grada.
Nakon rata u Sarajevu, odlučio je da izvještavanje s ratišta bude njegov životni put. Možda je imao određene vještine i iskustvo, kaže, ali postalo mu je zanimljivo.
Pokrivao je i dešavanja u Hrvatskoj, na Kosovu, Srbiji nakon pada Slobodana Miloševića i pobune u Makedoniji. Uslijedile su priče o genocidu u Ruandi, iz Etiopije, o građanskom ratu u Sijera Leoneu, iz Afganistana i Iraka, priče o El-Kaidi i džihadistima. Ušao je u Kabul sa mudžahedinima, istraživao američke, ali i bh. ratne zločine te sukobe koji uključuju islamske zemlje. Od 2005. do 2008. godine bio je urednik “La Mondea” za inozemna izdanja, a u 2013. obavljao funkciju zamjenika urednika lista.
Mir i rat
– Upoznavati ljude u najekstremnijim periodima njihovog života može biti tragično, ali ne mora. Volim ovaj posao. Ljudi sa svih meridijana žele da im dođemo, da njihovu priču ispričamo svijetu. Svi, osim džihadista, koji ne vole novinare. Za ljude koji su u ratu, mi smo jedna vrsta prijenosnika poruke. Svaki rat je različit i, naravno, nijedan se ne može porediti. Svaki dan u jednom ratu je različit. Pa, mir je, zaboga, svugdje različit, a kamoli rat. I, na kraju, vjerujte, nije bitno šta se dešavalo meni nego šta se dešavalo tim ljudima. Ako ovaj posao radiš iskreno, na kraju dana budu mi bitni samo ljudi koje sam sreo, njihove strašne, tužne i nepredvidive priče – zaključuje ratni reporter, koji i danas izvještava za “La Monde”.
Stvari o kojima ne treba šutjeti
Drugi WARM festival održat će se od 28. juna do 4. jula 2015. u Sarajevu, ali najviše pažnje, ističe Remi, posvećuje centru koji će biti otvoren u glavnom gradu BiH.
– Potrebno nam je nekoliko godina da sakupimo novac, ali i da to uradimo na pravi način. I dok radimo na tome, održavat ćemo Festival svake godine u Sarajevu, a u svijetu postoji dosta sličnih manifestacija kako bi se govorilo o ratu. Okupljamo ljude iz cijelog svijeta. Libija, Sirija, Afganistan, sve su to stvari o kojima ne treba šutjeti. Fascinantno je vidjeti ljude iz mjesta stradanja na jednom mjestu – kaže Ordan.
Ne bojim se. Ni tada. Ni sada. Ni poslije!
– Nikada se nisam bojao za svoj život. Teško je to objasniti, ali vjerujte, tako je. Izbjegao sam i nekoliko granatiranja, bolnica, nesreća, zatvora…. Bio sam pogođen u automobil, u torbu… Ne bojim se. Ni tada. Ni sada. Ni poslije – izričit je Ordan.
Nastavak priče koja nikada neće umrijeti
Prije dvije godine, na 20. godišnjicu od opsade Sarajeva, predstavljena je knjiga s fotografijama iz ratnog perioda, a uvod je pisao upravo Remi, gdje, između ostalog, navodi:
– Voljeti Sarajevo došlo je kao iznenađenje, jer niko nije mogao zamisliti da će ovaj rat postojati ili da se može pristojno voljeti grad pod opsadom i granatama. Povratak je dokaz sam za sebe. To je nastavak ljubavne priče koja, i pored poratnih patnji, za neke ili haosa i pokolja drugdje u svijetu za one ostale nikad neće umrijeti.
Autor: Adela BEVANDA